Ovjenčani, Vijencem ulančani

Čestitka listu, zahvala urednicima i suradnicima.

Četvrt stoljeća navršava Matičin list za književnost, umjetnost i kulturu, kao već posljednje otjelovljenje lijepa i znakovita imena. U prvoj verziji, s pravopisnom inačicom naziva (Vienac) i s dragim predznakom prevladavajuće šenoinske uspomene, potrajao je trideset i četiri godine (1869–1903), poslije se više puta obnavljao da bi s novom inicijativom središnjega i interdisciplinarnog kulturnog dvotjednika (novinskog formata) Matica krenula 1993. nastavljajući lijepu tradiciju i okrećući se živoj sadašnjosti u slutnji neizvjesne budućnosti.

Dio puta što je za nama može nas ispunjavati zadovoljstvom pa i samopouzdanjem. U razdoblju velike ideološke polariziranosti i mimoilaženja osnovnih estetskih i etičkih kriterija, većina priloga u Vijencu nastojala je održati meritum stručne utemeljenosti i kulturnoga dijaloga. Naravno, pojedine faze uredničke i suradničke politike imale su vlastite naglaske i preferencije, ali tijekom dva i pol desetljeća uglavnom smo dobivali solidan uvid u književnu, likovnu, glazbenu, kazališnu i filmsku produkciju, a profiliralo se i čitavo jato mjerodavnih kritičara na specifičnim područjima. Uloga Vijenca utoliko je važnija što je dnevni tisak sveo svoje kulturne stranice na simboličnu mjeru, a ako su neke novine i održale dijelom odgovarajuću razinu, ostale su neadekvatne s obzirom na širinu i količinu izdanja, izvedbi i događanja u čitavoj zemlji.

Naravno, moglo bi se reći da je i Vijenac pretežno zagrebocentričan i stimulativno afirmativan te da nije mogao osigurati adekvatnu suradnju u svim sredinama i u optimalnom generacijskom i poetičkom rasponu. To je donekle nadoknađeno razgovorima s kulturnim poslenicima i stvaraocima iz drugih regija i drukčijih ishodišta. Ali bilo bi dobrodošlo, pa i nužno, kad bi u Matičinu dvotjedniku surađivali ljudi najrazličitijih provenijencija i orijentacija te njime bili na neki način ovjenčani.